Pripovijetke u koricama Kletve tako podsjećaju na najboljeg Čehova, Gogolja, Andrića, one su satirički raspoložene naspram ljudske bezosjećajnosti, podlosti, licemjerja, sebičnosti, surovosti, bahatosti, egoizma, taštine… Duraković dovodi lirske subjekte na rub bezizlaza, sukobljava ih sa zlom u ljudima u neočekivanim zapletima, oni vode uzaludnu borbu sa sistemom izopačenih i nakaradnih društvenih vrijednosti. Njegovi junaci često biraju bijeg iz problem situacije, a taj eskapizam nije nužno i poraz, dapače, on je pobjeda.
piše: Safet Berbić
Kada bismo umjesto imena i prezimena autora pisali naprimjer brojeve 591748 ili neke šifre, štajaznam SLXO45 – sve sam bliže tom ubjeđenju – mnogi bi manje poznati pisci isplivali na površinu, a mnogi pisci bestselera bi potonuli kao kamen. Zato između ostalog, volim domaću književnu produkciju i zato u knjižarama i na sajmovima tražim upravo njih, domaće autore za koje sam iz nekog teško objašnjivog razloga ubijeđen da pišu odlično, a još ubjeđeniji da se malo ili nikako čitaju. I zato je jedan jedini imperativ kojeg volim čuti imperati „Čitaj“, čitaj druge jednako kao što bi želio da drugi čitaju tebe.
Desetak naslova kupio sam na posljednjem sajmu knjiga što se sredinom aprila održao u sarajevskoj Skenderiji. Među njima je i „Kletva“ Vahida Durakovića. Da nema imena autora, kako smo poželjeli na početku, sud o pročitanom bio bi lišen svake subjektivnosti i sa zadovoljstvom bih zaključio kako čitam vrhunskog stilistu, majstora koji brusi riječi poput strpljivog juvelira i stavljajući ih u tekst, kontekst… cijelu prozu oblikuje u plemenito štivo „stat’ pa gledat'“. Ali, budući da sam Vahida osobno upoznao – ne mogu se nikako oteti tom dojmu – čini mi se da sam sve što čitam već čitao, bezmalo doživio – i time svoje sudove činim kontradiktornim.
Sudbina nosilaca glavne radnje u Kletvi je mojoj uobrazilji, rekoh, već poznata. Jesam li na portalima ili drugdje već čitao kako je Ahmet, jedan od protagonista, odlučio riješiti pitanje kletve, najtežeg mogućeg otrova/prokunstva što u naš nervni sistem ubrizgava strah i čini nas robovima vlastitog sujevjerja a u našem vegetativnom sistemu autonomno rastače tkivo, žiće, čak i kad odlučimo da dođavola pošaljemo i kletvu i strah, ili mi je to neko pričao, možda baš Vahid, nisam nikako načisto. Pripovijetke u koricama Kletve tako podsjećaju na najboljeg Čehova, Gogolja, Andrića, one su satirički raspoložene naspram ljudske bezosjećajnosti, podlosti, licemjerja, sebičnosti, surovosti, bahatosti, egoizma, taštine… Duraković dovodi lirske subjekte na rub bezizlaza, sukobljava ih sa zlom u ljudima u neočekivanim zapletima, oni vode uzaludnu borbu sa sistemom izopačenih i nakaradnih društvenih vrijednosti. Njegovi junaci često biraju bijeg iz problem situacije, a taj eskapizam nije nužno i poraz, dapače, on je pobjeda. Zato se i Ahmet, jedan od junaka pripovijetke „Kurvi i Đidiji“ rijetko družio s ljudima: „Odavno je shvatio da trebaju godine da iz čovjeka izvučeš dobrotu koja se kao preplašena ptica skriva ugniježđena, dok zlo naprasno eksplodira iz čovjeka, u trenu, često i bez povoda, i postaje gore od najzlokobnije životinje. Postaje svrha samom sebi, bezumna sila koja se iskaljuje na istini, pravdi, ljubavi, dječijem nevinom osmijehu. Iskaljuje se sumanuto, nemilosrdno, bez ikakave mjere i smisla, kao neko prokletstvo koje čovjeka prati od njegovog dolaska na zemlju.“
(…)
„Zato se Ahmet mnogo više družio s prirodom…“
Durakovićeva Kletva išće ozbiljnu književno-teorijsku analizu jer je i sama ozbiljna. Čitajući odlomke iz recenzije koju je napisao uvaženi Asmir Kujović ostaje mi da zaključim kako je ovdje najbolje stati i svim knjiškim moljcima kao i onima koji će to tek postati preporučim još jednog domaćeg autora, onako subjektivno, bez šifri i pseudonima. Bosna je, kako je onomad rekao Nedžad Ibrišimović, dobrim sjemenom posijana. Čestitam Vahide, i piši nam još.