Mnogo je razloga zbog kojih bismo trebali doći na ovaj bokserski spektakl. Evo samo jednog. Na današnji dan, 4. septembra 2018. godine preminuo je Marijan Beneš, bokser što je u nekoliko sekundi prve runde rješavao mečeve svojom razornom pesnicom i fanatičnom borbenošću koja je dizala naciju na noge, izazivao trnce zadovoljstva. Kako je uopće moguće pobijediti pesnicom a istodobno to zvati plemenitom rabotom? Boks je plemenita vještina upravo zato jer su bokseri poete u rukavicama a ne tabadžije i snagatori, bokseri su plemeniti ljudi zato što se ne uzdižu u pobjedi i zato što u porazu zagrle pobjednika.
Marijan Beneš je bio veliki prijatelj Banovića i Zaima Numanovića, bokserskog šampiona koji od 1993. godine njeguje boks u Banovićima kao svoje najrođenije i najmilije dijete. Zaim Numanović je sportski promotor Banovića ali i države Bosne i Hercegovine, čovjek koji je bokserske rukavice bacao u lice Josipoviću, Bašiću, Vojinoviću i brojnim drugim bokserskim šampionima… (vidi: Moja Litva, S. Berbić, Tuzla, 2023/24), borac koji je 1992. godine stao na branik domovine ali nikad, pa ni tad, nije okačio svoje rukavice o klin već ih je navukao na pesnice mladim banovićkim bokserima namjeren da u svom gradu razvija plemenitost. Banovićka djeca: Emir, Sulejman, Esmir, Jasmin, Ramiz, Aldin… boljeg učitelja i sparing partnera nisu mogla ni zamisliti. Ono dalje je povijest, bokserska povijest grada rudara u kojoj su u jednom tijelu sretno i skladno isklesani svi rudarski epiteti i sva rečena plemenitost ovog sporta.
Zato bi bilo dobro da sutra dođemo u sportsku dvoranu i aplauzom nagradimo plemenitost u bokserskim rukavicama.