Radio forma je uoči Bajrama posjetila Peletov mezar. Činimo to svake godine. Vjerujemo da mu je bilo drago. Neka ovo sjećanje na samo jednog junaka odbrambeno-oslobodilačkog rata, samo jednog od 268 banovićkih boraca što su poginuli braneći Bosnu i Hercegovinu, neka ovo sjećanje bude onaj put od pojedinačnog ka općem, ne put kojim se ide do cilja, već put koji je cilj, put slobode, put ljubavi, opomene generacijama što dolaze, da se zlo rata više nikad i nikome ne ponovi, jer rat, vidjeli smo, ispostavlja fakture, svakodnevno. I dan danas, kad mislimo da smo ga preživjeli. I neka ovo sjećanje bude naš doprinos obilježavanju aprilskih, majskih i svih ostalih dana otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Bože, zar je već prošlo 30 godina. Nekako u ovo vrijeme, u ponedjeljak, 24. aprila 1995. godine, 25. zu-l-kade 1425. hižretske godine, na Bradinju je poginuo Alija Pirić Pele, rudar, borac Armije Republike BiH, bivši lijevokrilni napadač fudbalskog kluba Bratstvo Grivice, čovjek koji se na grivičkom “teatru snova” na Lukama znao zalaufati s loptom tako brzo i oštro da je prolazio i kroz golmana i kroz mrežu. Zaustavila bi ga tek policija na Oskovi: “Dokle ti ljudino s tom loptom?” Baš onako kako su autobus sa pripadnicima Armije RBiH koji se zaputio ka Brčkom da pomogne 108. brčanskoj brigadi, zaustavili neprijateljski vojnici na onom Y kraku što se lijevo odvaja za Lončare, desno za Brčko. “Dokle vi?”, pitao je tada zbunjeni i uplašeni neprijateljski vojnik vidjevši pun autobus naoružane vojske. “Krenuli mi u Brčko”, otpovrnu šofer. “E, pogriješili ste, vi ste trebali skrenuti desno dole na raskrsnici”, odgovorio je kao čovjek koji u ruci ima grablje ili motiku i radi na njiivi a ne kao vojnik s puškom. Lijepi strah, ovaj put spriječio je krvoproliće. Autobus se okrenuo i vratio nazad, pa onda na ono što danas zovemo Malezijski put pa na staru trasu Brčko-Banovići.
Kad Pele da gol na Lukama, cijelo selo nagrne za njim da proslavi pa ga zajmi ko zeca od Dornjih njiva i Lošinovca do Pirića i od Mrdića do Čifluka. Takvog šereta, šaldžiju, ljudinu i genijalca Grivice nisu imale nikad.
Bog je u njemu spojio ono najbolje što može imati rudar, sportista i domoljub: požrtvovanje, plemenitost, darežljivost, inteligenciju i načitanost, skromnost i neviđenu hrabrost i snalažljivost u trenu.
Tog aprilskog ponedjeljka bilo je sunčano, ptičice su nešto žučno čavrljale u grmlju kao da su pregovarale o kraju rata, negdje dolje prema Čedinoj kući čula se uporna rika jelena. Pele je samo nakratko izašao iz rova. Nakratko. A da bogdom nije. Razlog, bizaran. Veliki ljudi inače ginu bizarno. Sjetimo se samo Dimnjačara u Kapelskim kresovima. Pa Bog ga na hajr okrenuo, gdje će onako poginut’. Neprijateljski snajperista pogodio je Peleta ravno u glavu. Pele je pao kao da ga je neko vrljikom ščelio. U prostrelnu ranu Refko je stavljao tufere. Uzalud. Krv je šikljala kao iz planinskog izvora. Izdahnuo je dok su ga snosili niz padine ove uklete planine. Sahranjen je sutradan, uz vojne počasti na mezarju u Mrdićima, na Mehićima, istom onom mezarju što je, zbog eksploatacije uglja u Rudniku, desetak godine ranije preseljeno sa starog lokaliteta Kanta. Ekshumirano, kako se to kaže. Razlozi, nažalost, nisu imali humani karakter. Kako eksploatacija može biti humana? Bilo koja ekploatacija? Njegov kolega iz rova iste večeri, u utorak 25. aprila napisao je priču pod naslovom Pele, koja će ući u njegovu prvu zbirku pripovjedaka Sjenke na mjesečini, a dvije godine kasnije, zajedno sa pripovijetkom Svi putevi vode na Brezumilo, ista priča ući će i u jednu antologiju bosanskohercegovačke pripovijetke XX stoljeća. Da bogdom nisu postojali razlozi za ove priče. Peletov sin Almir zaposlit će se nakon rata u jami Omazići i zarađivati svoj hljeb na istom mjestu na kojem ga je zarađivao i njegov otac Pele. Rudarski hljeb.
Nadimak Pele dobio je, rekosmo, kao lijevokrilni napadač fudbalskog kluba Bratstvo Grivice u kojemu je kao brzotrki i maštoviti dribler igrao sa Tomom, Fehimom, Tufom, Edom, Džemom, Benom, Beganom, Brajčetom, Micom, Rićkom, Mujom, Bradom, Vahidom… u ona zlatna doba Šabanlige kad je jedna strastvena navijačica, nakon što je sudija pokazao žuti karton Peletu viknula: “E, nek’ ga nisi uzeo Pele.“
Radio forma je uoči Bajrama posjetila Peletov mezar. Činimo to svake godine. Vjerujemo da mu je bilo drago. Neka ovo sjećanje na samo jednog junaka odbrambeno-oslobodilačkog rata, samo jednog od 268 banovićkih boraca što su poginuli braneći Bosnu i Hercegovinu, neka ovo sjećanje bude onaj put od pojedinačnog ka općem, ne put kojim se ide do cilja, već put koji je cilj, put slobode, put ljubavi, opomene generacijama što dolaze, da se zlo rata više nikad i nikome ne ponovi, jer rat, vidjeli smo, ispostavlja fakture, svakodnevno. I dan danas, kad mislimo da smo ga preživjeli. I neka ovo sjećanje bude naš doprinos obilježavanju aprilskih, majskih i svih ostalih dana otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Neka ovo sjećanje na Aliju Pirića bude opomena svima nama i neka nas potakne da razmislimo danas, 30 godina kasnije, kako se odnosimo prema njihovoj žrtvi. Je li ovo dovoljno i možemo li više, možemo li bolje, drukčije.
©S.Berbić